O Zagorki

Hrvatska književnica i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka rođena je 2. ožujka 1873. u plemićkom dvoru Negovec nedaleko Vrbovca. Roditelji su odlučili udati je za mađarskog željezničarskog činovnika koji je Mariji bio potpuno nepoznat čovjek. Nakon sklapanja braka sa suprugom odlazi u Mađarsku. Dogovoreni brak završio je tako što je Marija pretpjela živčani slom i nakon tri godine pobjegla od muža prvo u Srijemsku Mitrovicu kod ujaka, a potom u Zagreb

Novinarska karijera

U Zagrebu započinje novinarsku karijeru, što je tada bilo posve neoubičajeno za ženu. Svoj prvi članak pod naslovom Egy Percz (Jedan časak) objavljuje 1876. u listu Obzor. Mukotrpno napreduje od anonimne reporterke do afirmirane političke novinarke koja izvješćuje o svim važnijim političkim zbivanjima u regiji. Na preporuku biskupa Strossmayera postaje članicom redakcije Obzora na mjestu referenta za mađarsku-hrvatsku politiku. Za vrijeme rada u Obzoru izvješavala je o političkim zbivanjima, a jedno je vrijeme bila i dopisnica iz Budimpešte i Beča te prva žena koja je izvješćivala iz Hrvatskog sabora. Sudjelovala je i u onodobnim političkim sukobljavanjima jasno se suprostavljajući mađarizaciji i germanizaciji Hrvatske. Predvodi prve ženske prosvjede u Zagrebu 1903.g. istovremeno držeći predavanja o ženama u politici, solidarnosti, narodnoj borbi i pravu glasa za žene.

Pseudonim Zagorka

Pored politike u svom će novinarskom radu pisati polemičke tekstove u kojima će se zalagati za ravnopravnost spolova (polemika s Matošem iz 1909.) i ženska prava (pravo glasa za žene, pravo na obrazovanje, pravo na profesiju i imovinu). Tekstove će objavljivati pod različitim, često i muškim pseudonimima (Jurica Zagorski, Petrica Kerempuh, Iglica), a najpoznatiji pseudonim 'Zagorka' izabrati će zbog ljubavi prema ljudima iz hrvatskog puka s čijim je teškoćama suosjećala. Iz ljubavi prema hrvatskom jeziku koji je početkom 20. stoljeća potisnut iz javnosti zbog službene uporabe mađarskog i njemačkog jezika, a na nagovor i pod pokroviteljstvom biskupa Strossmayera počinje oko 1910. pisati povijesne romane.

Povijesni romani

Njeni romani u nastavcima oživjeli su već zaboravljenu hrvatsku prošlost 16., 17. i 18. stoljeća. Popularnost joj raste svakim novim objavljenim romanom, a narod joj daje nadimke 'grička vila' (nakon objave Gričke vještice) i 'kraljica Hrvata' (nakon objave Gordane). Unatoč golemom uspjehu kod čitatelja književna kritika nije joj bila sklona. Šandor Ksaver Đalski tako je, primjerice, njezina djela nazvao "šund literaturom za kravarice". Istovremeno njezina su djela sustavno izostavljana u književnim osvrtima i pregledima.

"Grička vještica"

Književnu će afirmaciju steći tek ciklusom od sedam romana Grička vještica objavljivanim u listu Male novine (1912.-1914.). U svojim će djelima obrađivati istovremeno ljubavne zaplete i nacionalne teme, a objavljivati će ih uglavnom kao podlistke u novinama. Tako će učiniti svoja djela dostupna širokom krugu ljudi i na taj način izravno utjecati na veliku popularnost svojih djela kod čitatelja. Tridesetih godina 20. stoljeća vraća se novinarstvu i feminističkom angažmanu. Samostalno pokreće listove Ženski list (1925. - 1938.) i Hrvaticu (1938. - 1940.). Podupire inicijativu mlađe generacije književinica za osnivanje Društva hrvatskih književnica. Cijelo to vrijeme radi na kazališnim prilagodbama svojih i Šenoinih djela. Uspostavom NDH ustaše zabranjuju izlaženje časopisa Hrvatica, a Zagorki pljene imovinu. Ostavši naprasno bez sredstava za život pokušava samoubojstvo. Kraj 2. svjetskog rata dočekuje u Zagrebu zahvaljujući financijskoj pomoći i brizi vjernih čitatelja. Preminula je u Zagrebu 30. studenog 1957. godine.

Biografije.org