Naslovnica
17.1.2018.

Doktori

Doktori odgovaraju:

Hashimotov tireoiditis

 

Doktori

Najnovije

Slika
"Prehlada ili gripa-simptomi i liječenje"

Pozivamo vas na predavanja "Prehlada ili gripa-simptomi i liječenje" koje će se održati 29.01. /pon/ u 19h u MZ Medveščak... Više...
Slika
Svjetski dan AIDS-a 2017.

Povodom Svjetskog dana AIDS-a koji se obilježava 1. prosinca, u studenom su započele javnozdravstvene kampanje  "Nauči,... Više...
Slika
Noć kazališta 2017.

Manifestacija Noć kazališta, pokrenuta u Narodnom sveučilištu Dubrava, doživjet će 2017. godine svoje deveto ostvarenje... Više...
Slika
Dani Marije Jurić Zagorke 2017.

Manifestacija Dani Marije Jurić Zagorke održava se 11. put, u godini u kojoj obilježavamo 60. godina od smrti najčitanije... Više...
Slika
Predavanje "Prehrana sukladna krvnoj grupi"

Pozivamo vas na predavanje "Prehrana sukladna krvnoj grupi" u organizaciji Udruge Medikus koji će se održati 30.10.... Više...
Slika
Znakovi upale mjehura i bubrega

Ako ste ikada osjetili tupu bol u gornjem dijelu leđa, zasigurno ste se zapitali imate li problema s bubrezima. Simptomi... Više...
Slika
Pčelari s invaliditetom priznati u Sloveniji

Pčela je jedini kukac koji proizvodi hranu za ljude odnosno med, zovu ih i anđelima poljoprivrede, mogu razlikovati stotine... Više...
Slika
Akcija "I ja hoću igru"

Pozivamo vas u srijedu, 20. rujna 2017. godine u 8 sati u dječji park iza Boćarskog doma (Prisavlje 2, Zagreb). U tom trenutku... Više...

Indeks tjelesne mase

Height

Weight



Nutrition Calorie Counter

Prijatelji

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Fokus Sinestezija zabave i kreativnosti
Sinestezija zabave i kreativnosti PDF Ispis E-mail
Fokus
Autor Nikol Ludaš   
Petak, 09 Prosinac 2011 08:12

diana-sokolicZanima Vas gdje i kada sve to možete pronaći? Dva dana u tjednu, u Narodnom sveučilištu Dubrava možete se pridružiti likovnim radionicama gdje se umjetnici svih dobi zabavljaju i uče pod vodstvom akademske slikarice Diane Sokolić. Njezina zadnja izložba "Sinestezija" u galeriji Urlich oduševila je javnost, no naravno ni njezine prijašnje izložbe nisu prošle nezapaženo, te sam ju zamolila za intervju o njenom umjetničkom radu.

Već samim uspinjanjem na kat sveučilišta osjećam mirise boja i čujem smijeh i veselje. Zatim ulazim u prostoriju  gdje me Diana dočekuje, kao i uvijek topla i nasmijana, te spremna na šalu. U crnoj odjeći, u kojoj ju često viđamo, te sa dvobojno nalakiranim noktima i šarenom ogrlicom iz vlastite "Sinestezije"  odaje dojam da se radi o umjetnici. Dok ju fotografiram za naš intervju, Diana nastavlja raditi sa svojim učenicima, koji su jedno raznoliko društvo i bez obzira na razlike u godinama, povezuje ih ljubav prema umjetnosti i kreativnost, te ustinu dobro funkcioniraju.

Diana im pomaže kada "zapnu", daje odlična uputstva u ono što i kako trebaju dobiti na slici, ohrabruje ih kada žele odustati i potiče na rad. Amosfera koja ovdje vlada je vrlo domaća, topla i prijateljska. Oni pričaju s Dianom o kućnim ljubimcima, privatnom životu i umjetnosti, imaju bombone i sokove na stolovima, grle Dianu, a uza sve to i uče. Smatram da su likovne radionice Diane Soklić savršen omjer zabave i učenja za sve, i da polaznike očekuju mnoge izložbe u budućnosti.

Diana Sokolić, Ewa (Poljska)Razgovor s Dianom Sokolić

Prvo bih Vas zamolila da se ukratko predstavite s par rečenica koje Vi smatrate najbitnijima.
Ja sam Diana Sokolić, završila sam Akademiju likovnih umjetnosti i Majstorsku radionicu nakon toga, slikarski odjel. I sada sam već trideset godina u struci kao slobodni umjetnik.

Kada ste počeli pokazivati tendenciju prema umjetnosti, da li je to nešto što Vas prati od djetinjstva ili se naknadno razvilo?
Rođena sam u kući umjetnika, tako da nisam uopće mislila da bi neki drugi put mogao postojati za mene. Moji roditelji su crtali na stolu, a ja sam crtala pod stolom, tako je moj život izgledao! To je jedino što sam ikada htjela raditi.

A Vaša djeca?
Kćer pokazuje sklonost prema dizajnu, apsolutno je podržavam da krene tim putem, a sin je otišao u sasvim druge vode.

Svestrani ste, Vaš rad obuhvaća sve oblike umjetnosti od dizajna, fotografije, čak i keramike, likovnih radionica te predavanja. Što biste od toga mogli izdvojiti kao najdraže?
Nije moguće izdvojiti, zato što je to sveobuhvatan rad, rukopis koji se provlači kroz sve, moja potreba da dizajniram sve čega se dokopam, od sebe, kuće, pa nadalje, do mojih radova. Kako su moji roditelji bili primjenjeni umjetnici, to je nešto s čime sam odrastala, nešto što me formiralo kao osobu, kao što sam nedavno rekla, od toga kako je stol bio postavljen, do pločice na vratima, preko interijera, do odjeće, dakle za mene je sve to neodvojivo. Ja jesam završila slikarstvo, ali se moji interesi protežu daleko šire od  toga.

Čak se bavite i kiparstvom?
Da, keramiku sam učila u Italiji u Faenzi, kod profesora Goffreda Gaete, u to vrijeme sam radila skulpture aktova te ih izlagala zajedno sa crtežima, da dobijem tu neku treću dimenziju.  Sada i sama držim keramičke radionice.

Što Vas je potaknulo da organiziranje likovnih i keramičkih radionica i koliko se već dugo time bavite?
Time se bavim od samoga završetka Akademije, na početku sam odmah poslije Majstorske radionice radila u takozvanom CEZAKUM-u, tada Centar za kulturu, danas Križanićeva gimnazija. Bila sam samo pet godina starija od maturanata i to je bio jedan prilično težak posao, međutim to je bilo i veliko iskustvo jer sam tamo puno naučila, puno sam se pripremala i danas djeca mojih tadašnjih učenika dolaze kod mene, što je naravno prekrasno. Nakon tri godine otišla sam u slobodne umjetnike, ali je to nešto što mi se uvijek sviđalo, prenositi ono što znam, ljudima koji to žele, da im pomognem da ne otkrivaju toplu vodu. I sada kao slobodni umjetnik već dvadeset godina vodim tečaj u Narodnom sveučilištu Dubrava, nekada sam isto tako i na Rokovom perivoju, a sada sam ostala samo ovdje u sveučilištu. To su dva dana u tjednu koja  mene stvarno vesele i teško bih mogla opet svoj život zamisliti bez tog dijela.

Da se opet vratimo na Vaš rad, koliko ste do sada imali samostalnih izložbi i postoji li neka koju biste izdvojili kao najznačajniju za Vas?
Do sada sam imala zapravo samo sedamnaest samostalnih izložbi, jer uvijek izlažem zapravo samo u prostorima koji su priznati od ministarstva, nije mi stalo do toga da imam mnogo samostalnih izložbi, nego da se na svakoj samostalnoj izložbi predstavim novim stvarima. A kao najznačajniju mogu izdvojiti ovu zadnju jer sam je četiri godine spremala, jer sam jako zadovoljna time kako je izgledala, ukupnom suradnjom sa ljudima oko izložbe i time kako je bila popraćena, te odjekom, naravno, među ljudima koji su je vidjeli, sve skupa me jako usrećilo!

Da li osjećate možda kako s godinama u struci postajete smjeliji u radovima, ako da, što mislite koji je razlog tome?
Uopće ne mogu osjetiti da sam smjelija, mladost ima jednu vrstu smjelosti, a zrelost neku sasvim drugu, a čovjek je ili takav ili nije. Dakle, ne bih se mogla s time složiti da sam smjelija.

Za one koji su znatiželjni, da li biste mogli ispričati ponešto o svojo prvoj izložbi, uzbuđenju koje ju je  pratilo te reakcijama?
Ushićenje je uvijek isto! Strah je uvijek podjednak! I uzbuđenje pred samo otvorenje također. Jer ovaj je posao, posao koji se radi u potpunoj tišini i sa samim sobom te se onda taj rad predstavlja drugima, prepušten je drugima na milost i nemilost. I ne znate što možete očekivati. Naravno da mislite da je sve što radite savršeno, zato i izložite! Ali nema uvijek podjednakog odjeka. Moja prva izložba je bila nakon Akademije kada sam počela raditi isključivo aktove ugljenom. To je bilo vrijeme u kojem je kod nas i u svijetu bila jako popularna Nova slika, dakle ti aktovi koje sam radila su bili potpuno 'off'! Nešto što je bilo prevladano, što se radi samo na Akademiji. Međutim, ja sam za te aktove bila čak i nagrađena od Galerije suvremene umjetnosti, danas Muzeja suvremene umjetnosti, dakle ipak je prepoznat i taj rad u tom vremenu kada su aktovi bili potpuni 'passe'!

Znači pokušat ću preformulirati prethodno pitanje, bili ste oduvijek smjeli?
Pa ne, mogu prije reći da sam slijedila oduvijek neki svoj put, radila ono što mislim da treba, nisam se povodila  za trendovima. Baš tada za Novu sliku je jako puno žena bilo u toj ekipi, koje su kasnije postale vrlo popularne, a one su bile u isto vrijeme sa mnom na Majstorici, ali nisam se nikada priključila tom rukopisu, jer jednostavno to nije bio moj dio svijeta.

Sada smo već daleko od Vaših prvih izložbi. Posljednja je bila u galeriji Urlich, gdje je predstavljena 'Sinestezija', a dio postave je predstavljen i ljetos u HDLU-u. Od kuda je došla ideja za naziv 'Sinestezija' i za samu postavu? Kako je došlo do toga da ste se odlučili za dizaniranje svega od nakita, do slika i naslonjača?
Dakle ovako, ta sinestezija, možda treba objasniti što je to, to neki nazivaju poremećaj, ali to nije poremećaj, to je jednostavno pojava, to je istovremenost osjeta! Okusite nešto, vidite oblik, ili čujete zvuk, vidite boju... E sad, s obzirom na tu sinesteziju i na tu istovremenost osjeta kako sam krenula od crteža preko slika, do ovih svjetlosnih objekata koji me jako zanimaju.  Uopće svjetlo i sjena su oduvijek bili prisutni u mojim radovima, od onih ranih ugljena, preko pastela, pa kasnije, znači svjetlo se oduvijek provlači kroz moje radove. Tako se sada pojavila led rasvjeta koja mi je interesantna kao jedan medij kojim se može puno toga postići. Kada sam napravila te svjetlosne slike shvatila sam da je u njih lijepo gledati. Što mene inače smeta kod slika je da one s vremenom postaju dosadne, ljudi ne gledaju slike koje imaju na zidovima, čak ih više ni ne primjećuju. Ljudi koji imaju manje, kupuju slike koje im se sviđaju, a oni koji imaju više kupuju neka imena, ali zapravo ne uživaju u tim slikama, to postaje neki statusni simbol. A ove svjetlosne slike su nešto u što se može gledati, što opušta, i onda sam mislila da je nemoguće stajati pred tim slikama i gledati u njih, znači trebalo mi je  nešto u što se može sjesti, a ne mogu dopustiti da se uz sliku sjedne u bilo što! Pa sam odlučila sama prilagoditi ono u čemu se sjedi onome u što se gleda, dakle opet ta uzajamnost osjeta. Sve je to bilo uistinu puno posla, zato je i sama priprema izložbe trajala četiri godine, jer je uključivala i druge majstore, od čovjeka koji je motirao led rasvjetu, stolara, majstora za pleksi koji je to rezao, ja sam radila tehničke nacrte, sama sve lakirala, šivala, tapiciriala... I svime sam zadovoljna jer to sada čini neku cjelinu.

I sada kao posljednje pitanje, kakve su bile reakcije publike na 'Sinesteziju' koja je,  po meni, vrlo složena i bezvremenska?
Retro-futuro izložba! (Smijeh) Led rasvjeta sigurno jest budućnost! Mislim da čovjek mora samo smisliti što hoće i da s njom može sve napraviti. Svjetlosne slike su relaksirajuće, to je jedna vrsta kromoterapije. Ja često doma sjednem, ( jer ih imam kod kuće naravno) i ne mogu prestati gledati u njih, osjećam kako mi se moždane vijuge opuštaju. Reakcije su bile izuzetno pozitivne, što mi je zbilja drago, bilo je jako lijepo medijski popraćeno i publika je ostavljala krasne komentare u knjizi dojmova, što me ustinu razveselilo, jer je to posao koji se radi zbog sebe, ali za druge i ako tu nema odjeka onda čovjek misli da mu je život besmislen! Veliki udio uspjeha je tu sigurno radi tih fotelja, jer  ljudima je umjetnost bliža kada mogu sjesti i gledati u slike. Sve to skupa daje neku toplinu i umjetnost nije odmaknuta od gledatelja, nego je tu za njih. Kada čovjek samo gleda slike, uvijek se boji da tu postoji neka distanca, da nisu dovoljno stručni da razumiju. Ma, nije stvar uopće u tome da čovjek bude stručnjak, nego da slika uspostavi kontakt, ili vam se slika obratila ili nije, ako tu nema komunikacije, tražite neku kod koje ima! A ove svjetlosne slike su zaista uspostavile komunikaciju s publikom i to mi je zbilja drago.

Nikol Ludaš, Medikus kreativni laboratorij

DianaSokolic.hr

Share
 
Copyright © 2018 Medikus - Medicinski magazin. Sva prava pridržana.