Naslovnica
27.4.2018.

Doktori

Doktori odgovaraju:

Bolne mestruacije

 

Doktori

Najnovije

Slika
Akcija "Sve za našu djecu"

U Rijeci je u tijeku humanitarna akcija "Sve za našu djecu" namijenjena uređenju senzorne sobe Odjela za slijepe i slabovidne... Više...
Slika
Dan jazza u Puli

Međunarodni dan Jazza održati će se 30.04. u Puli nastupom soul pjevača Roy Young uz pratnju saksofoniste Olega Kireyeva.... Više...
Slika
Europsko prvenstvo u ragbiju

Europsko prvenstvo u ragbiju U18 (za juniore do 18 godina starosti) je natjecanje krovne Europske ragbijaške organizacije Rugby... Više...
Slika
Festival znanosti 2018.

Festival znanosti održat će se od 16. do 21.04. a tema ovogodišnjeg događanje je "Otkrića". Cilj manifestacije je... Više...
Slika
Utrka "Minus Zwei cener"

Sportska utrka grada Zagreba "Maksimirski Minus Zwei cener" spremna je za svoje četvrto izdanje. Utrka će se održati u subotu,... Više...
Slika
Noć knjige 2018.

Noć knjige 2018., manifestacija koja već sedmu godinu zaredom tematizira knjigu i popularizira čitanje, održat će se 23.04.... Više...
Slika
"Menopauza-simptomi i ublažavanje"

Pozivamo vas na predavanje "Menopauza-simptomi i ublažavanje" koje će se održati 23.04. (pon) u 19h u dvorani MZ Medveščak... Više...
Slika
Udomljavanje je fora

Akciju „Udomljavanje je fora“ u organizaciji Grada Zagreba provodi se u skloništu za životinje Dumovec i Ustanove... Više...

Indeks tjelesne mase

Height

Weight



Nutrition Calorie Counter

Prijatelji

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Home Psiha Što čini zločinca-okoliš, genetika ili prilika?
Što čini zločinca-okoliš, genetika ili prilika? PDF Ispis E-mail
Psiha
Autor Biologija.com.hr   
Srijeda, 16 Studeni 2011 15:47

lombrosoPoznata narodna uzrečica kaže da prilika čini lopova, no mnoga su istraživanja dugi niz godina pokušala utvrditi u kolikom je udjelu za devijantno ponašanje odgovorna  predispozicija. Bez obzira radi li se o izgledu, genetici, okolišu, hormonima ili tumorima, traženje uzroka zločinu u nekoj biološkoj pojavi nikada ne izlazi iz mode. Što je to biološka inferiornost kriminalaca, kakvo je biće nalik zombiju 1880-ih haralo Londonom te može li "normalan čovjek" postati kriminalac, doznajte u nastavku.

Fizički tip kriminalca

Jedan od prvih istaknutih kriminalističkih antropologa (znanosti o kriminalcima) bio je sveučilišni profesor Cesare Lombroso. Lombroso je objavio teoriju fizičkog tipa kriminalca 1876. godine koja se temeljila na tvrdnjama da se: kriminalci rađaju kao takvi, kriminalni tip osobe može  prepoznati prema istaknutim fizičkim karakteristikama (stigmatama)  kao što su npr. natprosječno velike čeljusti, visoke jagodične kosti, slaba ili nikakva osjetljivost na bol itd (primjeri izgleda kriminalaca po Lombrosu prikazani su na fotografiji dolje lijevo). Smatrao je da kriminalnom tipu osobe pripadaju ljudi sa više od pet stigmata, a da kriminalno ponašanje mogu pokazati i osobe sa manjim brojem stigmata. Kriminalni se tip osobe prema Lombrosovim tvrdnjama nije mogao suzdržati od kriminala osim ako život ne bi proveo u vrlo blagonaklonim uvjetima.
Lombrosova teorija je u ovakvom obliku bila popularna gotovo četrdeset godina. Djelomično inspiriran ovom  teorijom je i opis Jacka Trbosjeka iz 1888. kada su ga londonske novine The Star opisale kao napola zvijer, napola čovjeka: "biće nalik zombiju koje vreba svoje žrtve kao Pawnee indijanac" (ilustracija Johna Tenniela iz 1888. prikazuje jedan od sličnih opisa). U to vrijeme bilo je nevjerojatno da školovan čovjek (svi dokazi ukazivali su na to da krivac poznaje ljudsku ili životinjsku anatomiju) može pokazati sklonost prema kriminalu osobito krvoločne prirode. No, problem s Lombrosovom teorijom bio je u tome što je pretpostavljala da su tzv. fizičke stigmate znakovi biološke inferiornosti bez konkretnog dokaza da su jedni i drugi zaista povezani bilo čime osim nizom slučajnosti.

Usprkos tome, Ernst Kretchmer 20-ih godina i William Sheldon 40-ih godina dvadesetog stoljeća proširili su Lombrosovu teoriju, i stvorili tzv. Body-type teoriju (u doslovnom prijevodu, teoriju tjelesnog tipa). Sheldon je s obzirom na tip tijela razlučio tri osnovna tipa. U prvi spadaju ljudi s većom količinom mekog sala i malim udjelom mišićne mase, drugi odgovara atletskom tijelu s vrlo malo sala i izraženim mišićima. a u treći bi spadali mršavi ljudi s malim udjelom mišićne mase. Sheldon je tvrdio da svi ljudi najčešće imaju elemente sva tri tjelesna oblika, ali da uobičajeno jedan ipak prevladava. U studiji koja je obuhvatila 200 bostonskih delikvenata, Sheldon je uočio veći udio atletskog oblika tijela među delikventima u usporedbi s, uvjetno rečeno, uzornim građanima. Brojni su kritičari ove teorije tvrdili kako uočena korelacija nije nikakva novost i da se podrazumijeva sama po sebi, jer će po prirodi stvari bande birati atletski građene i naizgled jače članove zbog stjecanja prednosti prilikom sukoba. I kod nas je poznata narodna uzrečica "Tko jači, taj kvači", stoga je možda i suvišno spomenuti da Sheldonova teorija nije označila ključan preokret u borbi protiv kriminala.

Nasljednost devijantnog ponašanja

Priroda ovog problema počela se dublje proučavati tek u drugoj polovini dvadesetog stoljeća. Pitanje nasljednosti devijantnog ponašanja proučavalo se promatranjem obiteljskog stabla i statističkim usporedbama. Osobito su zanimljiva istraživanja na blizancima i posvojenoj djeci. Pokazalo se da je kod jednojajčanih blizanaca koji imaju identičan genom veća mogućnost da će oboje biti kriminalci nego kod dvojajčanih blizanaca koji su genetski različiti. Problem ovog istraživanja leži u tome što je stav okoline prema jednojajčanim blizancima često takav da ih stavlja u sličnije okolišne uvjete od dvojajčanih, pa se ne može razlučiti koliko su ovi rezultati zaista posljedica genetike, a kolika je uloga okolišnih i životnih uvjeta. S druge strane, istraživanja obitelji posvojene djece pokazala su da se devijantno ponašanje nešto češće pojavljuje kod djece čiji biološki roditelj (najčešće otac) ima kriminalnu povijest nego kod djece čiji posvojeni roditelj pokazuje takav oblik ponašanja. Uočen je i tzv. interaktivni efekt, tj. kriminalni je obrazac ponašanja naslijedio veći postotak djece čiji su posvojeni i biološki roditelj pokazivali takvo ponašanje u odnosu na djecu kod koje je samo jedan (biološki ili posvojeni) roditelj imao kriminalnu povijest. Iako je ponovno postojala indicija o biološkoj osnovi devijantnog ponašanja, teško je povući granicu bioloških i okolišnih uvjeta, osobito kod djece koja nisu posvojena odmah po rođenju.

Postoji li opravdanje?

Moderna je biokriminologija proširila proučavanja na brojne kemijske, biokemijske, molekularne i hormonske faktore koji bi mogli biti odgovorni za nastanak devijantnog ponašanja. Danas se smatra da je određeni udio kriminalnog ponašanja vezan uz destruktivne upalne procese i tumore limbičkog sustava. Limbički sustav je dio mozga kojeg između ostalog čine hipotalamus, hipofiza, amigdala i hipokampus. Hipotalamus i hipofiza ključni su za regulaciju svih hormona u našem tijelu, amigdala je uključena u emocionalan odgovor, a hipokampus ima važnu ulogu u pamćenju. Navedeni dijelovi zajedno su uključeni u kompleksan sustav kontrole svih životnih funkcija. Čak i manje nepravilnosti u funkciji limbičkog sustava mogu dovesti do značajnih problema, između ostalog, do pojačanog osjećaja ljutnje, bijesa, straha i spolnog uzbuđenja koji su glavni motivi za izvršavanje kriminalnog djela. Kod slučajeva impulzivnih ubojstava uočeno je da su počinitelji u značajnom broju slučajeva pokazali vrlo niske razine molekule serotonina čija je osnovna funkcija komunikacija između stanica u mozgu. Osim komunikacije među stanicama i oštećenja mozga, hormonska ravnoteža također igra važnu ulogu u ponašanju. Statistički podaci pokazali su da je "nježniji spol" skloniji zločinima u predmenstrualnom periodu i za vrijeme menstruacije kada dolazi do promjena u razinama ženskih spolnih hormona. Izgleda, dakle, da je tzv. PMS (pred-menstrualni sindrom) zaista opravdano omražen među muškarcima. No, da se ne bi sva krivica svalila na ženske spolne hormone, treba spomenuti da je kod velikog broja zločinaca zabilježena hormonska abnormalnost muškog spolnog hormona - testosterona. Štoviše, terapije ženskim spolnim hormonima u prošlosti su se uspješno koristile za kontrolu pojačanih spolnih želja seksualnih prijestupnika i silovatelja.

U konačnici, biološko "opravdanje" za zločin još uvijek ne postoji. Iako postoje neki dokazi da mogu postojati genetske, biokemijske ili hormonske predispozicije za zločin, niti jedno istraživanje nije pokazalo dovoljno veliki postotak pozitivnih rezultata da bi se određena biološka pojava mogla nazvati uzrokom zločina. Anonimne ankete u SAD-u pokazale su da je gotovo svaka osoba spremna prekršiti zakon u određenoj kombinaciji nepovoljnih životnih faktora, a čak 90% državljana SAD-a za svog života je napravilo neki oblik kriminalnog djela zbog kojeg su mogli biti kazneno procesuirani.  Odgovor na pitanje postavljeno u naslovu bi, dakle, glasio: kombinacija biologije, okoliša, životnih uvjeta, odgoja i situacija u koje nas život postavi.

Izvori:

Introduction to Criminal Justice, 4th edition: Robert M. Bohm, Keith N. Haley; McGraw-Hill, NY 2007.

The Human Brain, An introduction to its functional anatomy, 5th edition: John Nolte; Mosby Inc. Philadelphia 2002.

Monsters, history's most evil men and women: Simon Sebag Montefiore; Quercus History, UK 2007.

Marina Martinić, Biologija.com.hr 

Share
 
Copyright © 2018 Medikus - Medicinski magazin. Sva prava pridržana.