Zdenka Kirin je pjesnikinja koja je osjetila svoj poziv nakon prometne nesreće zbog koje je bila na rubu života, a u svijest ju je dovela, kako sama opisuje "zraka svjetla". Duboko suosjećajući sa osobama sa invaliditetom zbog vlastitih ograničenja, svoju pažnju je poklonila djeci sa oštećenim sluhom ustanove Suvag i pomagala im u usvajanju govora.

 Objavila je zbirku pjesama Preslica stihova (2002.), a u petak, 14.5. u knjižnici Bogdan Ogrizović predstavljena je peta zbirka Zov daljine u sklopu pjesničko proznog ciklusa. Zbirka obiluje metaforama religioznog sadržaja, te poslanjem lijepe riječi, a osobitu pažnju posvećuje konvencija uUN-a o pravima osoba sa invaliditetom.

"A ja kako sam mogla znati (možda šesto čulo), što će ispasti iz goluždrave djevojčice. Ružno pače postalo je labud. To je, ljudi moji, život (izazov) koji nemoguće pretvara u moguće i poziva nas da nikad ne odustanemo, da se nikad ne pomirimo jer nesreća nije svojstvena samo jednom čovjeku. Rijetki su ljudi potpuno zdravi (fizički i psihički). Možda će netko reći: lako je njoj sa visoke stepenice govoriti. Ali i ja i Amila samo prije 20 godina pošli od nule. Svijet tišine stajao je između nas. Pa kad je izgovorila prvo slovo, tišina je razbita. Kad sam ja iz kolica stala na svoje noge i učinila prvi korak, nepokretnost je pobijeđena. Svjetlost pali iskricom. Mislim da je to ključ, prva stepenica do uspjeha. I opet pobjeda ljubavi koja se daje ne tražeći za sebe ništa nego se raduje sreći drugoga kao dio nje. Moja poezija nije puki pjev, već izvor srca koje bi željelo komunikaciju nas pojedinačnih sudbina dovesti do bliskosti kad se iskra sa iskrom prožme da bude struna srca i ruke za poljubac ljubavi." (Zdenka Kirin)

Gamad.hr